摘要:Neki autori brane književni kognitivizam – stajalište da književna fikcija ima spoznajnu vrijednost – povlačeći analogiju između spoznajne vrijednosti misaonih eksperimenata i književne fikcije. U ovome ću radu analizirati razloge za ovu analogiju te vidjeti koliko se njen doseg može proširiti. U drugome dijelu razmotrit ću tvrdnju književnih antikognitivista prema kojoj književnost u najboljem slučaju može biti samo izvor hipoteza, a ne znanja. Ovu ću tvrdnju dovesti u pitanje pokazujući da hipoteze same mogu imati vrijedne spoznajne koristi, u nadi da se na taj način mogu obnoviti spoznajne koristi koje čitatelji pronalaze u književnosti.