摘要:Otklanjajući tradicionalna shvaćanja pojma prakse u smislu njezine suprotnosti kontemplativnom, filozofskom, umjetničkom i ekonomskom umu, autor ovoga priloga želi kroz analizu djela Gaje Petrovića prije svega iznijeti na vidjelo njegovo osebujno shvaćanje pojma prakse, kako bi u drugom koraku postalo razumljivo zbog čega Petrović i samoga čovjeka razumije s Marxom (nadilazeći upravo i samoga Marxa), kao »biće prakse«. Naime, želi se pokazati kako je za Petrovića praxis (u izvornom grčkom shvaćanju) temeljni modus čovjekova egzistiranja, čovjekov fundamentalni status u kojemu se on ne »miri« s danim faktima, sa zadanom poviješću kao jednom za svagda dogotovljenom sudbinom, već nastupa kao odgovorni subjekt koji može biti sposoban preuzeti odgovornost ne samo za samoga sebe nego i za bližnje i svijet u cjelini. Tek takav čovjek gradeći svoju vlastitu bit može napokon iz svoje egzistencije upoznati i samoga sebe u potpuno razotuđenom obliku. U tome se možda sastoji najveći Petrovićev doprinos ideji istinskoga humanizma: egzistirajući kao slobodna osoba, oslobođena svih zadanih danosti, čovjek bi napokon trebao upoznati ne samo samoga sebe nego i svijet u cjelini, u novom potpuno slobodnom ruhu lišenom svih »otuđujućih« i čovjeka nedostojnih »činjenica«.