摘要:Ovaj se članak bavi semantičkom analizom protučinjeničnih iskaza hrvatskoga jezika u kontekstu teorije konceptualne integracije kao teorije koja svojim metodološkim aparatom najelegantnije i najtemeljitije objašnjava njihovo značenje i njihovu logiku. Također se, a na korpusu protučinjeničnih iskaza hrvatskoga jezika, u svjetlu trenutnosti procesa konceptualne integracije kritički pristupa kognitivno–konceptualnom statusu četiriju vrsta mentalnih pro stora i njihovih elemenata: ulaznih prostora, generičkoga prostora te projekcijskoga prostora, a u skladu s razlikama među njima dijele se na defokusirane, istaknute i fokalne mentalne prostore. U kontekstu analize protučinjeničnih iskaza raspravlja se i o mjestu i načinu interpretacije najčešće metonimijskoga tipa CJELINA ZA DIO i u nekim se slučajevima takvih metonimija predlaže uvođenje petoga mentalnog prostora – predulaznoga prostora.