摘要:U ovom radu autor nastoji mobilnost u suvremenom društvu, kao sve značajnije njegovo obilježje, dovesti u veza sa “fluidizacijom” struktura, a odatle sa socioprostornim restrukturiranjem. S tim u vezi se ispituju neki teorijski uvidi kojima se nastoje misaono zahvatiti suvremeni globalni procesi, koji, prema tim uvidima, ostaju (a uslijed “metodološkog nacionalizma”) izvan vidokruga dosadašnjem sociološkom instrumentariju. Pretpostavka je da suvremena fleksibilna akumulacije kapitala stalno, u svojoj reprodukciji (a u svijetu u kome fizička bliskost nužno ne indicira na povezanost među ljudima) revalorizira raspoložive resurse, time povećava mobilnost, restrukturira zatečene socioprostorne entitete, generira destabilizaciju, privremenost, povremenost, a naspram stabilnosti, trajnosti i stalnosti. Postsocijalistička društva su, dakle i hrvatsko društvo, uslijed radikalne promjene u načinu valorizacije resursa (od socijalističkog planiranja do kapitalističkog tržišta) posebno snažno izložena ovom obliku restrukturiranja. Isključeni iz ovog načina reprodukcije, iz njegovih tokova i mreža, ostaju (kao pojedinci, grupe ili kolektivi) na periferiji, zatvoreni u svoju lokalnost, a uključeni, sa svijetom dijele njegove nemire. S povećanjima sposobnosti bivanja pokretnim smanjuju se mogućnosti isključivanja.