摘要:U radu je opisan pokušaj operacionalizacije nekih od pretpostavljenih faceta emocionalne inteligencije sa svrhom procjene tih sposobnosti u djece rane adolescentne dobi. Prikazani su rezultati dijela empirijskih provjera osnovnih deskriptivnih i metrijskih svojstava prve verzije instrumenta namijenjenoga procjeni sposobnosti upravljanja emocijama, sastavljenog u formi objektivnoga testa maksimalnog učinka. Na uzorku od 180 učenika sedmih i osmih razreda osnovne škole ispitani su međusobni odnosi rezultata dobivenih primjenom tog instrumenta i pokazatelja sposobnosti emocionalne inteligencije odmjerenih na temelju vršnjačkih procjena nekih od komponenata pretpostavljenih modelom Mayera i Saloveya (1997). Primjenom višestruke hijerarhijske regresijske analize provjerena je relativna prediktivna važnost tih indikatora sposobnosti emocionalne inteligencije u objašnjenju varijabiliteta općega školskog postignuća učenika. Dobiveni rezultati pokazali su da je regresijskom jednadžbom koja uključuje osnovna demografska obilježja i primijenjene varijable emocionalne inteligencije moguće objasniti oko 39% varijance prosječnih školskih ocjena. Pritom se kao snažan pojedinačni prediktor školskog uspjeha pojavljuje jedino procjena sposobnosti izražavanja vlastitih osjećaja riječima i u znatno slabijoj mjeri procjene vještina ublažavanja sukoba među vršnjacima, dok je uloga Testa upravljanja emocijama u toj konstelaciji varijabli praktički i statistički beznačajna.