文章基本信息

标题：Ljubav - praktična norma savjesti i vjere kod Pavla
本地全文：下载
作者：Vidović, Marinko
期刊名称：Renewed Life
印刷版ISSN：0351-3947
出版年度：2004
卷号：59
期号：2
页码：171-197
出版社：Institute of Philosophy and Theology of Society of Jesus
摘要：Uočavajući Pavlov govor o vjeri, nadi i ljubavi kao temeljnim odrednicama kršćanske egzistencije, autor istražuje njegov govor o kršćanskoj savjesti. Pavao, naime, i vjeru (u Rim) i savjest (u 1 Kor), premda ovu drugu ne izravno, kvalificira pridjevima jak i slab, što ukazuje na njihovu povezanost i potrebu usporednog istraživanja. Iz povijesnog i tekstualnog konteksta očito je da je Pavlov govor naslonjen na konkretne probleme dotičnih crkvenih zajednica. A osnovni problem, iz kojega su proizlazili mnogi drugi, bio je odnos spoznaje i savjesti. Jasno je da je savjest određena spoznajom, ali Pavlu je isto tako jasno da je spoznaja kao i vjera određena navještajem. Spoznajna različitost i pluralizam određuje i pluralističku prosudbu savjesti. Pavao je tipizira u dva ekstrema: jaku i slabu prosudbu, odnosno savjest. I jedna i druga prosudba ima svoje mjesto u crkvenom zajedništvu, pod uvjetom da i jedna i druga u konkretnom djelovanju i određivanju slobode budu vođene ljubavlju prema drugome. Ljubav koja se konkretno očituje kao uzajamnost i obazrivost temeljni je zakon i norma savjesnosti. Savjest je značajna odrednica čovjekove eshatološke stvarnosti, a ipak ne i konačna. Konačna odrednica je Božja prosudba koja svaku subjektivnost stavlja u okvire zajedništva kao objektivnosti. A tamo gdje je primarno zajedništvo, koje ne dokida osobu i njezinu individualnost, ispravno je ponašanje određeno prvenstveno ljubavlju. Iz svega je vidljivo da jedino ljubav, kao ispravni odgovor na Božju ljubav iskazanu u Kristu, može usmjeriti, ali i ograničiti djelovanje koje bi po uvjerenju i savjesti moglo biti na štetu bratskog zajedništva.