摘要:Vjekoslav Bajsić (1924–1994), koji je poput Karla Balića u mnogim bitnim postavkama svojega mišljenja i svoje »integralne skolastike« anticipirao temeljna nastojanja enciklike Fides et ratio, razvio je u svojim istraživanjima vrlo osebujno razumijevanje prirodne znanosti. U ovome se radu nastoji pokazati kako je Bajsić najsuvremenije prirodoznanstvene spoznaje pokušao učiniti ne samo religijski relevantnim, već jednako tako i samu religiju pokazati kao temeljni osmišljavajući moment prirodoznanstvenih istraživanja, bez kojega same prirodne znanosti uvijek iznova dospijevaju u »krizu smisla« vlastitoga postupanja. U tom se smislu razmatra i Bajsićev pojam »hominizacije« znanosti, ali i same religije, tj. njegovo nastojanje da religija i znanost ponovno zadobiju svoje životno svjetovno utemeljenje i svoju značajnost za konkretan ljudski život, bez čega one postaju bezsvjetovnim i nadvremenskim datostima koje više nemaju mogućnost da konkretnoga čovjeka oslove u njegovom faktičnom životu.