出版社:Catholic Faculty of Theology, University of Split
摘要:Vjernici (Christifideles), kako svjedoči Biblija i najstariji spisi, već su u počecima Crkve sakupljali milostinju i njome upravljali za uzdržavanje službenika koji su naviještali evanđelje te za pomaganje siromašnijim Crkvama i kršćanima. Svjedoči o tome Sveto pismo, povijest Crkve te njezino zakonodavstvo. Crkva je uvijek posjedovala svijest da ona ima prirođeno pravo neovisno o svjetovnim vlastima, stjecati,. posjedovati i otuđivati vremenita dobra te upravljati njima prema posebnim zakonima kako bi postigla svrhe koje su joj vlastite: uređenje bogoštovlja, briga za uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti posebno prema siromasima (kan. 222, § 1-2; 1254, § 1-2). Zakonik iz 1983. godine posvetio je posebnu V. knjigu vremenitim crkvenim dobrima. Izvori za kanone o crkvenim vremenitim dobrima su CIC 1917. i dokumenti II. vatikanskoga sabora; u ovome radu autor je naveo sve rlevantne izvore. Na početku V. knjige crkveni je zakonodavac donio kan. 1254-1258 bez posebnog naslova. U ovome radu autor je za tih pet kanona odredio naslov: Crkvena vremenita dobra. (Temeljni kanoni 1254-1258). Autor je obradio: prirođeno pravo Katoličke crkve na vremenita dobra kako bi postigla vlastite svrhe (kan. 1254, § 1-2); subjekte sposobne stjecati, posjedovati i otuđivati vremenita dobra i upravljati njima (kan. 1255), vlasništvo vremenitih dobara (kan. 1256), pojam crkvenog dobra (kan. 1257, § 1-2) i značenje riječi Crkva u V. knjizi Zakonika iz 1983. Autor je upozorio čitatelje daje u ovome radu riječ o vremenitim dobrima crkvenih pravnih osoba, nipošto o vremenitim dobrima vjernika pojedinaca (fizičkih osoba) koji, prema pravnim propisima, upravljaju dobrima pravnih osoba. Krajnje je vrijeme da zakoniti zastupnici i redoviti upravitelji crkvenih pravnih osoba u dogovoru sa svojim ordinarijima i poglavarima(cama) upišu što prije pravne osobe u Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske.