摘要:1. U hispanskom je svijetu Marulićev Evanđelistar uvijek bio u sjeni Institucije: kad se kod raznih autora navodi Marul(l)us, Marul(l)o, ili u skraćenom obliku Marul./Mar., čitateljima je uvijek bilo jasno da se radi o Marulićevoj Instituciji. U mnogo rjeđim slučajevima, kada se Evanđelistar kod Marulićevih španjolskih štovatelja uopće spominje, gotovo uvijek dolazi nakon Institucije, npr. u katalogu knjižnice bibliofila Hernanda Colóna (1488-1539), u popisu preporučenog štiva humanista Juana Lorenza Palmirena (1524-1579) ili u »Bogatoj knjižnici« kralja Filipa II. (1549-1580). U vrlo se rijetkim slučajevima Evanđelistar pojavljuje bez Institucije, kao zasebno djelo: postoje svjedočanstva o tome kako je caru Karlu V. (1500-1558) bio pobožnim, odnosno zabavnim štivom u bolesti i osami tijekom posljednjih godina života u samostanu Yuste (Cáceres); osim toga, to se Marulićevo djelo zatječe 1570-ih godina u razim knjižnicama, kako privatnim (kod svećenika iz Mallorce Miquela Llebrésa, kod toledskog diplomata Cristóbala de Salazara), tako i javnim (u Kolegiju sv. Katerine Sveučilišta u Toledu). Relativna se rijetkost Evanđelistara odražava i u katalozima španjolskih knjižnica, gdje broj danas postojećih primjeraka Institucije gotovo dvostruko nadmašuje broj primjeraka Evanđelistara; no ipak, prisutan je u nezanemarivu broju i u raznim izdanjima. 2. Španjolski prijevod Evanđelistara i Pedeset priča objavljen je – s obzirom na ono što znamo o europskoj recepciji Marulićeva opusa – razmjerno kasno, u jednom svesku, u Madridu 1655. godine. Oba je djela preveo prezbiter, licenciado, Bartolomé Fernández de Revenga, rođen u gradiću Siruela (Badajoz), gdje je živio i bio nastavnik gramatike; posvetio ga je grofici od Siruele, gospođi Ani Maríji de Velasco y de la Cueva († 1680). Do devedesetih godina 20. stoljeća bio je poznat samo jedan primjerak toga izdanja, o kojemu se znalo samo to da se čuva u Španjolskoj nacionalnoj knjižnici (BNE) u Madridu. Ipak, uspjelo nam je u španjolskim knjižnicama pronaći još pet primjeraka španjolskog Evanđelistara, pa se broj poznatih primjeraka povećava na ukupno šest. Time ovo izdanje prestaje biti izrazitom i neobjašnjivom rijetkošću, a ujedno se uspostavlja ravnomjernija distribucija naklade u baroknoj Španjolskoj. Dva se od tih novootkrivenih primjeraka i danas čuvaju u mjestu izdanja, Madridu (u Španjolskoj kraljevskoj akademiji i na Komplutskom sveučilištu, ovaj drugi vjerojatno iz isusovačkoga Carskog kolegija), jedan je u aragonskome gradu Huesca (potječe od Bosih karmelićana), drugi u andaluzijskoj Sevilli, treći u mediteranskoj Valenciji (iz privatne knjižnice markiza de Dos Aguas). Također su pronađeni podatci o dvama izgubljenim primjercima koji su se nalazili u privatnim knjižnicama: jedan je zabilježen u posmrtnom inventaru (1680.) grofice od Siruele, naslovljenice španjolskoga prijevoda Evanđelistara, a drugi u inventaru knjižnice kapelana Lorenza de Urruele (knjižnicu je kapelan oporučno ostavio stolnoj crkvi svojega rodnoga grada Calahorra [La Rioja], no ona najvjerojatnije nije stigla onamo, nego je 1708. prodana u Madridu). Isto tako, pronašli smo tragove recepcije španjolskoga prijevoda Marulićeva Evanđelistara u španjolskim raspravama o pobožnoj retorici: istaknuti valencijski prosvjetitelj Gregorio Mayáns y Siscar (1699-1781) u drugome, posmrtnom izdanju (1786) svojega El Orador Christiano (prvo izdanje: 1733), uvrštava Marulića u autore propovjedničke uzore i hvali elegantan španjolski prijevod njegova djela. Antonio Bravo y Tudela († 1891) u drugome svesku svoje Historia de la elocuencia cristiana (1865) prenosi riječi Gregorija Mayánsa, kojemu je pak kao izvor poslužio upravo predgovor španjolskoga prijevoda Evanđelistara iz 1655.
关键词:Španjolska recepcija Marka Marulića: Evangelistarium i španjolski Evangelistario