摘要:Pretpostavka da rad stvara vrijednost nužno implicira zaključak kako ta vrijednost ima pripasti radnoj snazi. Budući i neki drugi (vlasnik kapitala i vlasnik zemlje) sudjeluju u raspodjeli vrijednosti radna snaga, tvrdi se, jest eksploatirana. Zaključak je, mnogi će reći, sadržan u pretpostavci. Favoriziranje jednog čimbenika (čimbenički monizam) mora umanjiti značenje drugih i svesti ih na, iako neophodne, ipak samo puke privjeske prvog. Moderna se ekonomska teorija tome protivi. I zemlja i rad i kapital su conditio sine qua non svake proizvodnje. Iza svakog čimbenika stoji njegov doprinos, njegov granični proizvod, granični prihod proizvoda. Proizvođač će, a da bi maksimalizirao profit, zaposliti onu količinu čimbenika pri kojoj je njegov granični prihod proizvoda jednak njegovom graničnom trošku, odnosno, u krajnje pojednostavljenom slučaju, onu količinu pri kojoj je granični proizvod čimbenika jednak njegovoj cijeni.