摘要：Hrvatska od osamostaljenja nije uspjela napraviti cjelovitu i sustavnu ekonomsku politiku. Pojedinačne politike koje je provodila uglavnom nisu bile ni dobro koncipirane, ni dobro pripremljene. Najveći dio energije vladajući su trošili na uvjeravanje naroda u uspješnost njihovih politika i onda kad je bilo očito da one to nisu. Često, u neznanju i nesposobnosti kreiranja potrebnih politika, povlačeni su potezi da se pokaže da se nešto poduzima premda vjerojatno ni sami nisu vjerovali u svrhovitost tih poteza. U nedostatku cjelovitih i sustavnih politika pokušalo se s parcijalnim politikama vjerujući u njihovu čudnovatu sposobnost. Privatizacija, stabilan makroekonomski okvir i čvrsta valuta, mirovinska reforma, ulaganje u infrastrukturu, članstvo u međunarodnim organizacijama i integracijama itd., same po sebi nisu loše politike. Ali one to mogu postati ako pripreme nisu dobre i cjelovite i ako ne uključuju cijeli gospodarski i društveni sustav. Budući da je takav pristup izostao, Hrvatska tone prema dnu EU. Kroz godine trajanja pristupnih pregovora s EU (od 2004. godine) uvodni članak je svake godine nosio naslov: QUO Vadis Croatia? želeći da Hrvatska čim prije postane punopravna članica, nastojeći dati doprinos pristupanju i nadajući se da će to članstvo izvući hrvatsku politiku iz bezidejnosti. Ulaskom u EU (2013. godine) prestali smo pisati uvodni članak Quo Vadis Croatia? Nakon pet godina članstva, Hrvatska gospodarski tone prema dnu EU, ljudi se iseljavaju, kao najočitiji dokaz neuspjele politike, i mi moramo ponovno postaviti naslov (pitanje) Kamo ideš Hrvatska?
Loading...
