出版社:Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu
摘要:Promijenjenom koncepcijom krivnje u Kaznenom zakonu, zbog emanacije normativnih teorija krivnje, u opći dio hrvatskog kaznenog prava uvedena su dva ispričavajuća razloga. Njima se, ukoliko su zadovoljeni zakonski preduvjeti, pripisuje učinak eliminacije krivnje, a time i nepostojanja kaznenog djela. Prvi takav razlog jest ispričavajuća krajnja nužda, a drugi je prekoračenje granica nužne obrane. U tom smislu nije kriv onaj tko je granice nužne obrane prekoračio „zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom“. Time je odredba donijela znatnu promjenu u odnosu na prethodno uređenje, koje nije poznavalo takav pravni učinak. Osnovni problem regulacije tog ispričavaju- ćeg razloga odnosi se na selektivno privilegiranje određenih afektnih situacija i ekscesa. Iako su konstrukciji te nove odredbe kao uzor poslužile relevantne odredbe poredbenih kaznenih zakonodavstava, treba reći kako o njima ne postoji consensus omnium unutar kaznenopravne teorije. U prvom redu to se odnosi na odredbu § 33. njemačkog Kaznenog zakona, koja, iako se smatra ispričavajućim razlogom, svojim specifičnim zakonskim izričajem opravdano ostavlja mjesta i drugačijem tumačenju ekscesnog ponašanja tog tipa. Rad se bavi analizom pozitivne hrvatske kaznenopravne odredbe o prekoračenju granica nužne obrane kao ispričavajućem razlogu u kontekstu mogućih poboljšanja predmetne regulacije de lege ferenda.